Ne samo da primjećujem nego me baca u očaj.
Ljudi koji izletavaju pred mene, gdje ja dolazim sa 60-70, oni se ubacuju s 15. Pa koči, i probaj usporiti dovoljno da ih ne udariš, jer ukoliko i udariš nekog od iza, kriv si.
Ljudi koji ne daju žmigavce prilikom skretanja u ulicu, dok ja čekam da izađem iz iste ulice, da bi oni lagano usporili i skrenuli, a ja kuham i pozdravljam ih najljepšim mogućim riječima.
Ljudi koji se zaletavaju na crveno, pa po kočnici. Pa opet gas do sljedećeg semafora, pa kočnica. Pa opet, pa....
Ljudi koji svjesno idu pretjecati, a rizik da netko naleti je ogroman, pa osoba ispred njih po kočnici, pa osoba iz drugog smjera po kočnici, a sve da spase život takvim nesretnicima.
Pa mobiteli i tipkanje.
Uopće nema razlike, staro, mlado, muško, žensko, kamion, kombi ili auto.
Prije desetak godina vozio sam isključivo motor, što je zapravo i lakša meta, no nikad nisam imao nikakvih problema, a ovakvih situacija bilo je barem 50% manje.
A sad, vozim dijete na zadnjem sjedalu, i samo čekam hoće li mi netko oduzeti prednost, pa već prije raskrižja kočim jer u protivnom gubim živce, a sad mi to više nije opcija.
U mojim očima to je čista sebičnost, jer tebi se eto žuri, pa imaš pravo proći ispred drugih, dovodeći sve u opasnost.
Jer ti je teško dati žmigavac da drugoj osobi olakšaš, jer na kraju dana, žmigavac ne daješ zbog sebe, ti znaš kamo ideš.
A kad ih pustiš da se uguraju ispred tebe, usred najveće gužve, rijetko tko da bi i ruku digao u znak zahvale.
Eto, toliko od mene. Idem sad opet u auto, izbjegavati kamikaze po cesti.